rekao sam bin ladinu...

Probudit ce se samo neprirodna mržnja i revanšizam, i trajati kratko, veoma kratko. Onoliko koliko mogu trajati emocije i ljutnja. Na tome se ništa ne gradi, a što se izgradi - prebrzo se sruši. Nama je to u Bosni jasno. Ni islam, ni džihad, niti išta iz plemenite nam vjere ne gradi se na mržnji…

Piše: Tarik Lazovic

Vremena je bilo malo. Premalo da bih postavljao pitanja. Razmišljam, a suviše toga mu imam reci. U svoje ime, naravno; samo na to imam pravo.

“Esselamu alejkum!”

Alejkumuselam ve rahmetullah… Cvrsto steže ruku i odmah pocinje govoriti; kao da je svojim pronicljivim pogledom procitao moje misli.

Netacne su tvrdnje da ja stojim iza toga, ali ako me optužuju da sam ih bodrio, to cu priznati u svako doba. Allah je blagoslovio jednu malu skupinu, koja je napala Ameriku i ja molim Allaha da im poveca stepene.

Dok govori, užurbano razmišljam hocu li uspjeti sve pojasniti upravo onako kao sam to cinio samom sebi.

“Ali, tvoj odgovor, Usama, gotovo da ne mijenja ništa. Štaviše, bodriti na dijelo ili ga uciniti, bilo ono dobro ili zlo, i pred šerijatom i pred zakonima ovog svijeta, potpuno je isto. Nakon što je i cijeli islamski svijet, ne samo korumpirani i satelitski režimi muslimanskih zemalja, kako možda i ti misliš, nego i ulema, priznata i aktivna, osudila napade na Svjetski trgovinski centar i Pentagon, ti ih pozdravljaš i uzdižeš, usprkos cinjenici da su svi jednoglasni su da to nema nikakve veze sa islamom. Razocaravajuce, doista. U trenutku kad se svi islamski aktivisti širom prostrane zemaljske kugle pokušavaju, upiruci se iz petnih žila, dokazati kako to nije djelo muslimana, niti je to nacin na koji oni lijece svoju obesopravljenost. Mnogi su cak i tvoju licnost branili smatrajuci to svojm vjerskom dužnošcu… Najkrace, ciniš toliki trud uzaludnim.”

Govorim prebrzo da bih mu u cijelosti objasnio koliko je svaka njegova rijec teška. Pomno sluša, bez sumnje, ali na licu mu se vidi da unaprijed ima pripremljen odgovor. Bojim se da mu ne govorim ništa novo. “Vec me je neko preduhitrio”, pomislih.

Moj zadatak, koji sam sam sebi zacrtao, jest da pokrenem ummet ka džihadu na Allahovom putu protiv Amerike, Izraela i njihovih pomocnika. Još uvijek sam na stepenu na kome težim pokretanju ljudi…, polagahno pojašnjava.

Pitam se, ali necu imati vremena za to, je li svjestan da svojim rijecima (zadatak koji sam sam sebi zacrtao) potvrduje da se radi samo o njegovoj licnoj viziji i ideji, koja ne mora biti ideja i vizija ostalih muslimana.

“Misliš da je jedini nacin da muslimane pokreneš ka borbi na Allahovu putu tako što ceš izazvati nevjernike da ih napadnu, pa ce se, onda, muslimani pod pritiskom okupiti, braniti svoje živote? Probudit ce se u njima zamrli borbeni duh. Pogrešno! To je kristalno jasno onima koji su takvo iskustvo prošli. Probudit ce se samo neprirodna mržnja i revanšizam, i trajati kratko, veoma kratko. Onoliko koliko mogu trajati emocije i ljutnja. Na tome se ništa ne gradi, a što se izgradi - prebrzo se sruši. Nama je to u Bosni jasno. Ni islam, ni džihad, niti išta iz plemenite nam vjere ne gradi se na mržnji…”

Ali, dok ovo govorim, ubijaju milione nevine. Ovih dana, izraelski tenkovi pustoše Palestinu…, prekida me.

“Ne poricem. Ne negiram razloge. Sve što tvrdiš jest Amerika. I licemjerna, i nasilnicka, i neprincijpijelna, i neprevedna, i ko zna šta sve još ne. Ali nam to ne daje za pravo da i mi budemo isti. Njihov je cilj prljav i nemoralan i njihove su metode prljave i nemoralne. Naš je cilj plemenit i metode nam moraju biti.”

Cini mi se da ni jedan ni drugi ne razmišljamo o tome razumijemo li se. Više želimo samo reci jedan drugome šta imamo reci. Razmišljat cemo kasnije.

“Sada se možeš boriti. Niko ti to nece osporiti”, nastavljam prije nego mi uzme rijec. “Nisi više ni ti, ni niko pojedinacno bitan. Bitan je afganistanski narod, žene i djeca, koji ginu. Da im Allah pomogne. Ali su, isto tako, bitni i miloni nezašticenih muslimana na Zapadu. Tvoja i moja brace i sestre, ni krivi ni dužni, bivaju izloženi maltretiranjima i hapšenjima, i to radi tvojih javnih prijetnji Americi i njiezinim saveznicima. Oni znaju da im ti, iz nekog skloništa u pustinji Afganistana, ne možeš nauditi sigurnosti, ali zato mogu, kako oni misle, tvoja braca iz njihovog komšiluka. Njihov je život založen. Oni su pod sumnjom, presijom, izolacijom. Ono što su hiljade islamskih organizacija, uleme i aktivista širom zapadnog svijeta godinama pažljivo gradili, ulagali u to trud i novac, sada je, u jednom trenu, zbrisano. Povjerenje, koje je prvi uvjet islamskog poziva, gotovo da ne postoji ni prema jednom nosiocu islama. Sada svi u njihovim ocima mislimo kao ti, iako si sam rekao da je to zadatak koji sam sam sebi zacrtao. Ne sumnjam da ti je to bio cilj, ali…”

Prekinuli su me. U nevakat, kao i uvijek. Vrijeme je isteklo… Nedoreceno i nekompletno. Rastali smo se brzo i u tišini. Svaki sa svojim mislima. I svojim putem.

“Neko je, sigurno, ovo mogao bolje od mene uraditi”, gorko sam pomislio.

(Napomena: Naravno da susreta sa Usamom binLadenom nikada nije bilo u stvarnosti. Sve u tekstu, osim Usaminih rijeci, koje su autenticne izjave prenesene u medijima, zbilo se u autorovoj mašti.)